Istaknuti član Čiste stranke prava Iso Kršnjavi je početkom 1908. godine predložio načelniku Generalštaba Zagrebačkog vojnog zbora Zanantoniju „da bi dinastija i monarhija u svim pravcima bila bezuvjetno pouzdana i sigurna točka oslonca prema unutra i prema vani za sva vremena, treba Bosnu i Hercegovinu spojiti s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u jedno jedinstveno državno tijelo i staviti pod vodstvo jedne apsolutno pouzdane osobe, koja bi provela prijelaz Bosne u konstitucijski režim na sličan način na koji je svojedobno grof Pejačević kao ban i kao komesar anektirao Vojnu krajinu Hrvatske.“

Kršnjavi je smatrao da ideja o velikoj Hrvatskoj nije ništa drugo „nego malo stegnuta jugoslovenska ideja“ koju je moguće lakše ostvariti od velike jugoslovenske misli. Da bi se Hrvatska što lakše domogla Bosne zalagao se 1909. godine za to da nadbiskup Štadler za biskupa pređe u Đakovo i da se time postigne „jedinstvo klera u Bosni“. U svojim Zapiscima iza kulisa hrvatske politike tvrdio je da su Bosanci potrebni Hrvatima zato što su žilavi, pošteni i pouzdani. Po njegovom viđenju „Što je drugde antisemitizam, to je kod nas antisrbizam. Samoobrana!“

IZMEĐU DVA SVETA List bosansko-hercegovačkih Hrvata, „Hrvatski dnevnik“, koji je zastupao čisto rasni pristup u rešavanju teritorijalnih pitanja, piše: „Cijelim nizom uvjeta geografske, etnografske i historičke situacije Bosne jasno je obilježen politički položaj njen prema monarhiji, a još jasnije političko znamenovanje Hrvatstva u Bosni. Ono predstavlja kulturnu vezu između Evrope i istoka. Vezu između monarhije i Bosne, koja je za najtežih historičkih katastrofa možda popustila, ali se nikad nije prekinula.“

U jednom govoru koji je održao 1890. u klubu Stranke prava Josip Frank se zalagao za ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, „hrvatskih krajeva“ Štajerske, Koruške i Kranjske, kao i Bosne i Hercegovine. To ujedinjenje bilo bi, po viđenju Franka, obavljeno u okvirima federalistički, odnosno trijalistički uređene Habzburške monarhije.

U vreme aneksione krize Josip Frank, vođa hrvatske Čiste stranke prava, zalagao se za trijalističko ustrojstvo Habzburške monarhije, u kojoj bi velika Hrvatska, uvećana Bosnom i Hercegovinom, činila treću ugovornu stranu. On je pozdravio aneksiju uveren da je njome onemogućeno pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji a da su stvoreni uslovi za preuređenje Monarhije i ostvarenje programa njegove stranke o ujedinjenju Banske Hrvatske i Dalmacije sa Bosnom i Hercegovinom. Kad je počeo da sakuplja dobrovoljce za tzv. Hrvatsku narodnu legiju, koja je imala zadatak da se vojno suprotstavi navodnim pripremama Srbije od upada njene vojske, četničkih i komitskih odreda u Bosnu i Hercegovinu, deo muslimana, koji se uključio u Frankovu stranku, bio je spreman da proliva i svoju krv u odbrani misli „ujedinjenja svih hrvatskih zemalja“.

Na jednoj konferenciji održanoj u Zagrebu novembra 1908. moglo se čuti da su spremne „tisuće hrvatskih muslimana pod barjakom hrvatskim pohrliti na Drinu u obranu hrvatskih svetinja i amaneta djedova svojih. U isto ovo vreme Odbor versko-kulturne organizacije Hrvatska narodna zajednica izradio je politički program poznat kao „Punktacije“, u kojima je bez dvoumljenja rečeno da su „Bosna i Hercegovina etnički i državno-pravno hrvatske zemlje“ te da je „prirodna težnja bosanskohercegovačkih Hrvata sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, a u okviru Habzburške monarhije“.

Za svaku svoju geomaniju, na primer za Bosnom i Hercegovinom, za Vojvodinom, za delove Slovenije, za Crnom Gorom, Hrvati su imali mnoga opravdanja: istorijska, prirodna, etnička, geografska, ekonomska, geopolitička i druga. U tom pogledu razradili su čitav dobro razvijen i uhodan sistem. Svaki tuđi zahtev ili pretenziju na teritorije na koje su bacili oko, Hrvati su žestoko napadali i osuđivali. Između ostalog, baš u vezi sa geomanijom, od sredine XIX veka do naših dana, Hrvati su se služili, kao što se i danas služe, demonizacijom Srba. Po njima Srbi su hajdučki i razbojnički narod, vizantijski prepredeni, primitivni i lukavi. Oni su šumadijski banditi i četnici, a Hrvati su kulturni, humani i mirotvorni, njima, po raznim osnovama, pripadaju teritorije koje žele a Srbi hoće da ih se domognu bez osnova, zato što su grabežljivci, što su remetilački činilac, izvor kriza, nemira i rata.

Na taj način, zadivljujućom upornošću, dobro razrađenom taktikom, ničim neometani, a često i pomognuti kratkovidom i maloumnom politikom Beograda, uzdigli su svoje velikohrvatske zahteve na stepen opravdanih i legitimnih prava. Kad su to postigli, nisu krili da su spremni svoje nacionalne i državne zahteve da ostvare po svaku cenu, pa i najbrutalnijom silom. Tako, na primer, još 1911. godine starčevićanska omladina je u Mladohrvatskom programu, pod tačkom 7 istakla: „Mladohrvatstvo, kao najizrazitiji pobornik radikalne velikohrvatske propagande, koja će obuhvatiti sve hrvatske zemlje, spomenute u političkom programu, i k tome sve hrvatske naseobine, služiće se poglavito usmenom agitacijom i štampom, te osnivanjem kulturnih institucija, ne žacajući se u skrajnjim slučajevima ni drugih sredstava.“

Za takvo ponašanje Hrvata Srbi nisu našli adekvatne odgovore. Zaneti idejom jugoslovenstva, iskreni i lakoverni pobornici bratstva i jedinstva, oni su u svemu kasnili, istinu otkrivali sa zaprepašćenjem i detinjastom zbunjenošću pitali se zašto ih Hrvati mrze i iz kojih razloga im nanose zla.


(Nastaviće se)