JEVREJSKA kletva: "Dabogda imala, pa nemala", zadesila je Ružicu Sokić, pošto je njena porodica za vreme i posle Drugog svetskog rata ostala bez velikog bogatstva. Detinjstvo pamti po prognanim roditeljima, danima gladovanja i samoći. Uprkos tegobnoj prošlosti, uspela je da prokrči put ka uspehu. Za nju obično kažu da je u karijeri igrala žene iz naroda i upravo kroz njih pokazala da je ozbiljna dramska umetnica. Iza sebe ima stotine pozorišnih, televizijskih i filmskih uloga.

Ružica potiče iz čuvene porodice Sokić iz Kušića kod Ivanjice. Rođena je sredinom tridesetih godina u Bregalničkoj ulici u Beogradu. Deda Milovan bio je narodni poslanik. Umro je relativno mlad, a baka Jela ostala je sama sa sedam sinova i dve kćeri. Deca su kasnije došla u Beograd na školovanje. Najstariji sin, otac poznate slikarke Cuce Sokić, bio je vezan za list "Pravda". Jedan od stričeva je otišao u Ameriku i osnovao časopis "Srbobran" u Pitsburgu i bio urednik sve do penzionisanja.

RuŽiČinog oca Petra, zamalo su Fašisti streljali u Splitu, neposredno pred oslobođenje zbog verbalnog delikta. Držao je kasu u listu "Pravda" i voleo je da časti radnike.

- Ja sam čak igrala lik moje mame Vukosave u komediji "Moja mama". Kad sam pročitala tekst, pitala sam pisca Laleta Pavlovića da li je poznavao moju mamu. Toliko je faktografski bilo tačno. Kad je, jadna, pala u demenciju, pitam je jednom, šaleći se: "Mama, šta si ti bila?" A ona će: "Glumica." Ni danas ne znam da li je to rekla svesno, da bi se našalila sa mnom, ili je stvarno u to verovala. Njena sestra bliznakinja, tetka Vidosava, bila je prijateljica velike glumice Blaženke Katalinić. I ona me usmerila ka pozorištu. Mama i tetka su umrle istog meseca, u petnaest dana razlike. Vukica i Vidica. Mnogo mi nedostaju. Moja mama je čak bila ambicioznija od mene. Ona me je gurala. Kako je ona umrla, ja sam potpuno promenila svoju narav.

Nisu je iz prvog pokušaja primili na pozorišnu Akademiju. To je po sopstvenom tvrđenju doživela kao smak sveta.

Danas iza ove značajne glumice stoji 40 godina uspešne pozorišne i filmske karijere. Igrala je u više od 200 komada, a na filmu je zablistala 1965. godine, ulogom u ostvarenju "Gorki deo reke" za koji je u Puli, iste godine, dobila "Srebrnu arenu". Slede "Žuta" i "Užička republika", za koje je nagrađena sa još dve, ovoga puta "Zlatne arene".

Još je čitav niz uloga po kojima je pamtimo: "Neretva", "Kad budem mrtav i beo", "Čuvar plaže u zimskom periodu", "Oktobarfest", "Zona Zamfirova", "Tamna je noć", "Pun mesec nad Beogradom", "Tango argentino", "Original falsifikata", "Seobe", "Već viđeno", "Savamala", "Tesna koža", "Užička republika", "Ljubavni slučaj službenice P.T.T", "Marš na Drinu", "Zvižduk u osam"...

NIKAD NOVINAR
 RuŽica Sokić je prvo studirala jugoslovensku književnost, gde je srela Radu Đuričin i Miću Orlovića. Mića i ona su odustali, a Rada je nastavila studije. Poželela je da bude i novinar, ali je otac, žurnalista, bio oštro protiv toga. Čak joj je ostavio amanet: "Nikad nemoj da budeš novinar! Prve četiri strane ne čitaj, samo sport, kulturu i čitulje"!

Tu su i nezaobilazne televizijske serije: "Samci", "Smešne i druge priče", "Jelisavetini ljubavni jadi", "Prijateljstvo, zanat najstariji", "Seobe", "Srećni ljudi", "Gore-dole", "Metla bez drške", "Vojnici", "Vruć vetar", "Majstori"...

- Mislim da sam snimila dovoljno filmova. Zapravo, nisam fotogenična kad se sagleda vreme u kome su žene bile samo neka vrsta dekora. Imala sam sreće da u našoj skromnoj produkciji odigram nekoliko lepih uloga, kao u filmu "Pun mesec nad Beogradom" Dragana Kresoje i "Kada budem mrtav i beo" Živojina Pavlovića.

Čitav profesionalni život posvetila je jednom teatru - Ateljeu 212 gde se iskazala u mnogim predstavama: "Svadba", "Gospava", "Kenedijeva deca", "Kod lepog izgleda", "Ljubavnik", "Žuta", "Balkon", "Korešpodencija", "Čudo u Šarganu", "Dugo putovanje u noć". Glumila je i u skoro svim predstavama velikog srpskog pisca Aleksandra Popovića od "Krmećeg kasa", preko "Bore Šnajdera", pa sve do poslednjeg "Baš bunar".

U zlatno doba Ateljea 212, u vreme Mire Trailović mnogo se putovalo po svetu, od Irana do Meksika.

- Predstava "Ko se boji Virdžinije Vulf" je gostovala u Americi i doživeli smo veliki uspeh. U Njujorku smo bili mesec dana kada se otvarao „Linkoln centar“ i Metropoliten opera. Mesec dana niko nije spavao. Dobijali smo divne kritike, igrali po dve predstave dnevno.

Prva je opsovala na sceni, a njen omiljeni partner Zoran Radmilović uzdigao je tu psovku do poezije. Stalni član Ateljea 212 bila je od 1961. godine. Uz to je igrala na scenama skoro svih beogradskih pozorišta: Narodnom, Zvezdara teatru, Kult teatru, Beogradskom dramskom, Gardoš teatru, Otvorenom pozorištu studentski grad, Modernoj garaži, Pozorištu Slavija. Bavila se i pedagoškim radom, vodeći klasu glume na Akademiji umetnosti "Braća Karić" (1996-2000).

Značajne pozorišne uloge Ružice Sokić su: Glorija, Mileva, Gospava, Baronica Šteten, Ludmila, Mir-Jam, Žuta, Julija Varadi, Patricija, Valerija, Hana, Helena, Šarlota, Meg, Maga, Žanka.

Za pozorišni rad nagrađena je sa dve Sterijine nagrade, Sedmojulskom nagradom za životno delo, "Ćuranom" , "Zlatnom kolajnom" , "Joakimom Vujićem", Zlatnim medaljonom i nagradama" Ljubiša Jovanović", "Žanka Stokić".

Iz velike ljubavi prema pozorištu, Ružica Sokić je napisala knjigu "Strast za letenjem" sa detaljima iz bogate biografije.

Kraj