OVO naše doba nije doba velikih umova. Svet je sterilan. Živimo početak neorobovlasničkog poretka. Globalizacija ubija kao citostatik... Davnih godina sam čuo jednu vickastu, ali vrlo visprenu i tačnu opasku, koja glasi: poslednji stadijum socijalizma će biti banditizam!

Ovako definiše trenutno stanje stvari, na sebi svojstven, duhovit i ciničan način, veliki pozorišni glumac Predrag Ejdus. Igrao je u više od 200 pozorišnih predstava i osamdeset filmova i serija, a profesionalnu karijeru je započeo na sceni Narodnog pozorišta, kao uspavani stražar u "Knjaževom sekretaru".

- Ja sam otvorio predstavu tako što sam ležao na sceni i pravio se da spavam i tada sam mislio kako je to divan početak karijere, a onda me je Mija Aleksić, prema scenariju, pretukao -seća se Ejdus. - Čitavog svog života bavio sam se rizicima, isprobavajući meru sopstvenih mogućnosti i kad bih počinjao iz početka, uradio bih, u principu, sve isto.

RoĐen je 1947. godine u Beogradu. Odrastao je na Zvezdari u lepom kraju, u prostoru, kako kaže Ejdus, nalik na jedno veliko igralište, sa divnim dvorištima, voćnjacima. Majka je bila domaćica, a otac građevinski inženjer, govorio je četiri jezika. Više vremena, u priči, provodio je sa ocem. Bio je Jevrejin i po ocu i po majci. Sudbina očeve familije bila je tragična. Njegovi roditelji ubijeni su u gasnoj komori, u Beogradu.

U TEFTERU I “SVADBA“
 PITAO jednom Ejdusa upravnik Jugoslovenskog dramskog: "Peco, molim te, pogledaj u svoj tefter, moramo nešto da uradimo do kraja nedelje, možeš li da igraš tu predstavu". Ejdus uzima tefter, gleda i kaže: "Čekaj, utorak - "Glembajevi", sreda - "Mletački trgovac", četvrtak - "Kir Janja", petak - "Dr", subota - "Amadeus", nedelja - "Svadba". Koja je to predstava "Svadba"? Ja ne igram u "Svadbi". Aaaa, Vanjina (kćerkina) svadba!"

Predrag Ejdus je završio 14. beogradsku gimnaziju, a diplomirao glumu 1972. godine na Akademiji za pozorište, film i televiziju u klasi profesora Milenka Maričića. Bio je član "Dadova" od 1962. do 1968, a u Dramu Narodnog pozorišta u Beogradu ušao je odmah posle diplomiranja 1972. Tu je ostao do 1993, kada je sa Svetlanom Bojković i Mikijem Manojlovićem otišao iz pozorišta u znak protesta zbog dolaska Aleksandra Berčeka na mesto upravnika. Tada je prešao U Jugoslovensko dramsko pozorište.

Oženjen je Milicom Ejdus, arhitektom i scenografom. Imaju kćer Vanju, glumicu, i sina Filipa. U jednom trenutku, kako sam kaže, promenio je odnos prema svakodnevnim životnim "ritualima". Sada, iako ima 14 predstava, u teatrima u Beogradu, Podgorici, Cetinju i Novom Sadu, kaže da ima mnogo više vremena, jer je ređe u kafani.

- Moja energija i motivacija da radim mnogo su dublji sada, jer bez rada ne mogu - tvrdi Ejdus. - I sve dok budem imao volje i snage da stvaram nove likove, želim da ulazim u nove prostore. I da dalje istražujem. Kroz te likove bavim se i samim sobom. Jer, svako životno doba donosi i neke nove tajne. A privilegija bavljenja glumom je što možete brže i bolje da upoznate sebe, da razbijete stare i stvarate nove iluzije. To je večita igra...!

Za njega kažu da je glumac glavnih uloga koji ne odbija sporedne. U njegove antologijske pozorišne uloge ubrajaju se likovi Osipa Mandeljštama, Joakima Vujića, kneza Miškina, Franca Kafke, Napoleona, Borisa Godunova, Isaka Babelja, Porfirija Petroviča, Laze Dunđerskog... Igra u predstavama "Faust 1 i 2", "Kir Janji", "Glembajevima", "Mletačkom trgovcu", "Supermarketu", "Delirijumu tremensu", "Skupu", "Amadeusu"...

"Šovinističku farsu" igrao je u više od 1.500 izvođenja! Sa jednakim žarom igrao je klasike i otkrivao savremene komade. Bije ga glas da je izdržljiv glumac, sa neverovatnim brojem uloga na repertoaru u jednom mesecu.

Za svoje glumačko umeće dobio je niz priznanja: Zlatan lovorov venac, Statuetu ćurana, Zlatnu kolajnu, Sterijinu nagradu, Oktobarsku nagradu, statuetu "Ljubiša Jovanović", nagradu "Raša Plaović", Dobričin prsten. Interesantan je podatak da je 2002. godine dobio dve nagrade u jednoj nedelji! Postao je laureat godišnje nagrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta za ulogu u "Supermarketu" i nagradu "Milivoje Živanović" za "Glembajeve".

- Što više znamo, vidimo koliko ne znamo i koliko još moramo da radimo - kaže Ejdus. - Uvek sam se za to zalagao, pre svega kod sebe, iako to nije baš jednostavno, pogotovo kad čovek uđe u neke godine i kad oseća zamor tela i duha. Upravo svest o tome da ima još da se kopa, da niste otkrili sve svoje mogućnosti, ta vrsta adrenalina je vrsta energije koja je neophodna da bi se ovaj posao radio i da bi se opstalo u njemu. Što je najvažnije, da bi čovek imao radost igre, jer bez toga je besmisleno izaći na scenu.

Zavidna je i filmska karijera ovog vrsnog glumca: "Ubistvo sa predumišljajem", "Paket aranžman", "Vukovar, jedna priča", "Mala", "Poslednji krug u Monci", "Visoki napon", "Polenov prah"... kao i mnogobrojne TV drame: "Mizantrop", "Zaboravljeni", "Kako zasmejati gospodara", "Kockar", "Kontrabas", "Mileva Ajnštajn"...

Omiljena TV serija "Kućica za decu", Vlade Momčilovića, njegovog druga iz detinjstva, kako sam tvrdi, vratila ga je u život. Po sopstvenom kazivanju, razboleo se od bolesti koja prema statistici pogađa četiri osobe u milion. Boravak u prirodi, na Adi, sjajna ekipa i sirovi materijal prethodno snimljenih epizoda donetih u bolnički krevet, dali su mu novu energiju za život.

- Kada se čovek u pubertetskom dobu zarazi tom željom, ambicijom, zarazi se glumom, teatrom, kada oseti te mirise, kolektivitet, kada oseti neku iluziju, neku tajnu, neku zaveru, to se duboko usadi u ljude. Naravno da ima među takvima i netalentovanih, ima i nedovoljno talentovanih, ali bez tog žara besmisleno je da se bavite ovim poslom!

(Nastaviće se)

Sutra: Petar Kralj