Da sam kraljica Elizabeta od Engleske, a nažalost i na sreću nisam, ja bih Đuzi dodelio titulu sera. Zašto? Zato što ima veliki dar, perfektnu glumačku tehniku, veliku inteligenciju i obrazovanje kao i posvećenost glumi, koju retko ko ima.

Ovako je istaknuti reditelj Ljubomir Muci Draškić definisao talenat velikog glumca, Vlastimira Đuze Stojiljkovića.

Kroz čitavu karijeru bio ga je glas da uvek nauči tekst. Pešačio je do pozorišta, na predstavu ili probu i vraćao se peške bez obzira u kojem je delu Beograda stanovao. To vreme nije koristio za podizanje kondicije, već za razmišljanje i učenje teksta. Parcelisao je tekst, bubao ga, govorio zamišljen, sam sa sobom.

ULEPŠAO I DRUŽENJE KOLEGA Rade Marković uputio je sledeće reči Đuzi: "Seti se kako smo nas dvojica sanjali, na onim krevetima iz detinjstva, naš san o izvesnim privatnim razgovorima. Mašta nam je radila furiozno. Seti se naših glumačkih dogovaranja, maštanja. Nismo prestali sa tim osvežavanjem igre ni posle premijere, kada smo se sreli sa problemom kako sačuvati i unaprediti predstavu. Hvala ti, dragi moj što si mi pozorište učinio lepšim".

Rođen je 1929. godine u Ražnju kod Kruševca, u učiteljskoj porodici. Gimnaziju je završio u Kruševcu, a Pozorišnu akademiju u klasi Mate Miloševića.

- U petom razredu gimnazije stanovao sam kod ujaka, dobrostojećeg čoveka, koji je imao sina dve godine starijeg od mene - beleži Đuza svoja sećanja. - Mi smo njega, pošto je bio "razbacan", imao veliku vratinu, zvali bikonja. E, on je mene prozvao Đuza. Jer u našem kraju, u okolini Kruševca, kad je magarac tvrdoglav, da bi krenuo, viču: Đuz, đuz, đuz! I ja, kao tvrdoglav, ostanem Đuza. Posle mi, šezdesetih godina, glumac Mavid Popović, kaže: "Ma ti nisi normalan. Đuza - pa to je idealno umetničko ime"! Tako i ostade!

Pozorišnu karijeru ostvario je između dva teatra - Beogradskog dramskog, gde je započeo 1952. i Ateljea 212. Penzionisao se 1994, ali kako to biva među glumcima, i dalje igra na više beogradskih pozorišnih scena.

Tokom karijere duge skoro šest decenija Stojiljković je u pozorištima ostvario preko 130 uloga. Igrao je u predstavama: "Ženidba", "Leda", "Šuma", "Inspektorove spletke", "Večeras improvizujemo", "Ne šetaj se gola", "Mletački trgovac, "Plači voljena zemljo", "Neprijatelj naroda", "Legija časti", "Zver na mesecu", "Svici"... do najnovije "Zlatno tele" u Narodnom pozorištu. Pokazao se u 13 filmova, na televiziji Beograd nastupio u više od 30 drama i 20 serija.

Iako prvenstveno pozorišni glumac, Đuzu će televizija definitivno načiniti jednim od naših najpopularnijih glumaca, a svakako će ga promovisati u neprevaziđenog šarmera, besprekornog kozera, koji osvaja glumačkim umećem, pojavom i pevačkim talentom.

Generacije dece ga pamte po divnoj tv seriji "Na slovo na slovo", a lik Rođe Petrovića u televizijskoj seriji "Pozorište u kući" Novaka Novaka smatra se jednim od najuspelijih glumačkih ostvarenja ne samo ovog glumca, već i umetničke produkcije Televizije Beograd.

- MoŽete da zamislite jednu smotanu studentkinju glume i jednu obožavanu, popularnu i donekle razmaženu zvezdu - Vlastimira - seća se Ljiljana Lašić druženja, dok je rađena ova popularna tv serija. - Plašila sam se i da stojim pored njega. Srdačan, prijatan, lep, talentovan, s pravom nosi titulu našeg Iv Montana! Mnogi pamte divne melodije "Devojko mala", "Još jedan prođe dan".Uvek su ga kolege molile da peva, a on se nećkao. A kad počne, nema kraja uživanju. Kažu, bile su to divne noći posle predstava dok iz čuburskih pekara miriše vruć burek. A Đuza peva "Niz polje idu, babo, sejmeni"...

Oni iz branše koji nepogrešivo prepoznaju glumački talenat tvrde da je Đuza pravi biser, jer pronalazi humor i tamo gde humora na prvi pogled nema. On zapravo postiže još veći podvig - izbegava dosetku tamo gde smo se navikli da se ona nalazi. Odmerenost i sposobnost da se minimalnim sredstvima saopšti mnogo, možda je najdragocenija glumačka osobina Vlastimira - Đuze Stojiljkovića. On je glumački Orfej - definisao je Đuzin neobičan dar njegov kolega, glumac Dejan Čavić.

Za ostvarenja u pozorištu, na radiju i televiziji, dobio je više priznanja i nagrada: "Zlatni mikrofon RTV Beograd", "Sterijina nagrada", "Ćuran", "Oktobarska nagrada grada Beograda", dve glumačke nagrade na festivalu Mes u Sarajevu i "Dobričin prsten" za životno delo.

Kada su ga jednom prilikom pitali o obeležavanju jubileja, Đuza je rekao:

- Ja sam skoro šest decenija u pozorištu i malo mi se čini ružno da se to slavi i obeležava. Imam utisak da je to malo oproštajno, da je čovek svoje odslužio, završio i to se još slavi. A, čovek bi do kraja hteo da se bar koprca.

Jovan Ćirilov ga je lepo opisao:

- Đuza Stojiljković je izdanak najbolje srpske pozorišne tradicije, one koja poštuje pozorišni čin i glumački poziv kao služenje narodu na najbolji način. Za našeg glumca, ako je od najplemenitijeg kova, a Đuza je takav, pozorište je ozbiljan zanat, lepa umetnost, dostojna da joj se posveti ceo život, sve emocije, sva znanja, sva radinost.

Teatrolozi, a i kolege glumci i reditelji slažu se u jednoj činjenici - Đuza Stojiljković pripada prvoj generaciji školovanih glumaca, koja se afirmisala u Beogradskom dramskom pozorištu, unoseći savremenu ekspresiju i scenski jezik. Đuza, jednačina za veliki šarm, duhovitost, profesionalnost i doživotnu zaljubljenost u čaroliju igre.

Uostalom, njegov talenat veoma duhovito je definisao kolega, glumac Petar Kralj: "Ispod Mire sto đavola vire, a ispod Đuze sve same muze".

(Nastaviće se)

Sutra: Mira Stupica