POČETKOM februara 1967. stiže prvo veliko priznanje: žiri NIN-ove nagrade za najbolji roman (sačinjavali su ga: Velibor Gligorić, Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Zoran Mišić, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić) jednoglasno odlučuje da je u 1966. godini najbolji objavljeni roman Meše Selimovića „Derviš i smrt“.
O nagrađenom delu na svečanosti u NIN-u govorio je M. I. Bandić, a Meša je, zahvaljujući, skromno kazao:
„Ne stvaram svoj, niti prihvatam tuđi model savremenog romana. Bojim se da bi to bilo dogmatizovanje jednog posla koji zahtijeva potpunu slobodu, inače je nepotreban. Znam da današnji pisac mora da bude informisan o mnogo čemu, da mnogo sazna i nauči, ali ne vjerujem da smije stvarati stroge teoretske norme i sheme...“
U razgovoru ne krije raspoloženje:
„Srećan sam... Rekao bih da je 'Derviš' moje najpotpunije djelo. Možda i najiskrenije...“
I uz sve te talambase slave - grozničavo piše raspravu „Za i protiv Vuka“. Boraveći u Novom Sadu, na Sterijinom pozorju, ranijih godina, ispisivao je i iščitavao u biblioteci Matice srpske literaturu o Mušickom, Savi Tekeliji, Vencloviću.
Svestan je činjenice da je pisanje nemilosrdan posao i neprestano zazire od nekakvog „hladnog vetrića koji duva od Beograda, u njegovom pravcu?“
Prijatelju poručuje:
„... dugo vodim neprirodan život književnog derviša-lutalice, nikome na korist, a sebi na štetu...“
O „Dervišu“ sa oduševljenjem piše i Gustav Krklec. Meša mu zahvaljuje:

Dugujem flašu

„TVOJ panegirik ’Dervišuč’ i Tvoj poziv telefonom uveče toliko su me oduševili, da neprestano mislim o tome. Ne zbog pohvala, vjeruj mi, već zbog divnog gesta, zbog pažnje, zbog ljudske plemenitosti, kojima ovaj vijek ne obiluje naročito. Vječito mladi čovječe (a to je isto kao da kažem: istinski pjesniče), dokle Ti misliš da se oduševljavaš? Izgleda da si u tome pronašao tajnu svježine, ili je ona pronašla Tebe. Volio bih da opišem Tvoj lik u jednom romanu koji bi govorio o ljudima koji imaju talent za plemenitost. Dugujem Ti flašu dobrog crnjaka, kad se sretnemo, a želim da to bude što prije, i lijepu riječ zahvalnosti...“
Krklec mu odgovara, razglednicom, iz Čiteških Toplica:
„Dragi moj Meša, sa malim zakašnjenjem srdačno čestitam na zasluženoj nagradi. Hvala na pismu! Ja ovdje uzaludno pokušavam da istjeram starost iz kostiju...“
Iz Pariza mu piše Midhat Begić, dugogodišnji prijatelj iz vremena profesure na Filozofskom fakultetu, esejista i vrsni znalac svetske književnosti, sa kojim je voleo da vodi razgovore o literaturi, ali i o aktuelnim temama iz bosanskohercegovačke svakodnevice:
„Radujem se i čestitam Ti na uspjehu, zasluženo postignutom, Tvoga romana...“
Moja žena o Tvom djelu govorila je ovdje sa urednikom „Flammariona“, koji ima namjeru da, ukoliko dobije Tvoju saglasnost, knjigu objavi na francuskom. Od mene su tražili da im sačinim prikaz. žSvjetlostž vjerovatno ima dosadašnje napise u štampi, pa bih Te molio da zamoliš da mi neko pošalje isječke...“
Iz Herceg Novog javlja mu se krajem februara Ivo Andić:
„... Nemam ništa protiv toga da uzmete neke od mojih napisa o Vuku kao predgovor vašeg Izbora Vukovih radova. Pitam se samo da li su oni podesni za predgovor, jer ne sadrže nikakvih podataka o radu i životu pisca. Ali to ostavljam vama. Uostalom, možda ćemo moći o tome porazgovarati ovih dana.
Mi imamo nameru da se vratimo u Beograd ovih dana, kolima. Noćili bismo u Hotelu ’Evropa’ u četvrtak, 2. marta. Molimo vas da sa drugaricom Darom dođete toga dana, posle osam sati uveče, na kafu i razgovor (došli bismo mi do vas, i sa zadovoljstvom, ali znate da se Milica teško kreće, a sutradan, u petak polazimo rano dalje). Kažem žimamo nameruž, jer takvo putovanje je uvek pomalo uslovno i zavisi uvek i od meteoroloških prilika, od šofera itd. Svakako, javićemo se telefonom čim stignemo...“

Osama i tišina

KNJIGU „Za i protiv Vuka“ predaje Matici srpskoj. U razgovoru sa Ristom Trifkovićem, za „Život“, Meša veli:
„Vuku me privuklo interesovanje za jezik, bez kojeg sam, kao pisac, nemoćan...“
A potom:
„Poslije Vuka moram da završim neke manje poslove (radio-drama i sl.), a onda ću se valjda odmoriti, jer već odavno nemam predaha, nadoknađujem propušteno...“
Odmara, potom, u Dubrovniku, ali ne miruje - piše novi roman „Tvrđava“.
Za „Derviša“ dobija, po drugi put, nagradu grada Sarajeva.
Midhat Begić je napisao za francuskog izdavača recenziju-preporuku za prevođenje „Derviša i smrti“.
„Pisanje je nemilosrdan posao“ - izjavljuje zagrebačkom „Telegramu“, a u „Mladosti“ kaže:
„Pisati znači polaziti u avanturu...“, dok u „Vjesniku“, na pitanje - da li su mu osporavali talenat? - veli:
„Jesu. Vjerovali su da ga nemam, da sam suhi didaktičar, da uvijek tražim anegdotu, da ovo, da ono i tako dalje, pa su duge pauze u mom pisanju bile u stvari normalna želja za nepisanjem. Ako sam što radio, tada je to bilo u tišini i osami, od 9 navečer do 3 ujutro i kao što vidjeh, osama i tišina prvi su preduvjeti da se nešto stvori... Čudim se jer još uvijek nisam prihvatio kao stvarnost da je to djelo postiglo takvu popularnost. Još uvijek impresioniran prvim odjecima: čini mi se gotovo kao san koji će brzo proći i kao da je to tek neka slučajnost koja se desila u nekom sretnom trenutku...“
U avgustu boravi u Tuzli, gde se sreće sa familijom i prijateljima iz mladosti. Reporteru lokalnog lista, „Front slobode“, Vitomiru Pavloviću, kaže:
„Da se nastanim u Tuzli - moja je stara želja. Međutim, to neće biti tako brzo kako ste čuli. U zavičaj ću se, svakako, vratiti, ali za nekoliko godina, onda kad budem penzionisan...“
(Nastaviće se)