FELJTON - TODORU NA KOTORSKOJ RIVI NIJE ZADRHTALA RUKA: Turci su izabrali Todoru kuburu za atentat, a sačmu su zalili zmijskim otrovom

Piše: Milan Stojović

15. 11. 2023. u 18:00

U PRIPREMI i odabiranju oružja za napad na knjaza Todoru su pomagali Sulečići, rođaci Selim-bega iz Tuđemila, pograničnog mjesta prema Crmnici, odnosno Crnoj Gori.

ФЕЉТОН - ТОДОРУ НА КОТОРСКОЈ РИВИ НИЈЕ ЗАДРХТАЛА РУКА: Турци су изабрали Тодору кубуру за атентат, а сачму су залили змијским отровом

Todor Kadić, Foto "Vikipedija"

Specijalno  napravljena kubura  na kapsulu, koju su testirali držeći je u morskoj vodi više dana, svaki put je opalila i potvrdila se kao sigurno  oružje. Stari Tuđemilci  Alil Mustafić, koji je  ovu priču čuo od svoga oca Sulejmana, a ovaj od đeda Ibrahima Zekova  su kazivali da je Selim - beg lično pronašao parčad gvožđa i sačme kojom je kubura bila napunjena, a postarao se da se  još zalije zmijskim otrovom kako knjazu ne bi bilo spasa , čak i ako bude lakše ranjen. Direktni potomci Selim-bega sada žive u Istanbulu, a da je bilo ovako potvrdio nam je i Mehmet Suljov Mujić, čiji je đed Smako, od kojeg je čuo, takođe bio savremenik ovog događaja.  

To­do­ru pak ni­je za­drh­ta­la ru­ka i do­bro je ci­ljao. Bilo je to na kotorskoj rivi odmah ispred malih vrata i ulaza u kotorsku tvrđavu kod sadašnjeg Centra za kulturu. Neki očevidac je cio događaj prenio „Srpskom Dnevniku,“ od koga je „Srbsko-narodni kalendar za 1861“ preuzeo sve pojedinosti od kojih ovdje neke i prenosimo.

„U NEDJELjU u ve­če na Go­spo­đi­ne po­kla­de (31. ju­la) iz­me­đu 6 i 8 sa­ti svi­ra­la je voj­nič­ka mu­zi­ka na ši­ro­koj po­lja­ni pred grad. Lo­vač­ki ka­pe­tan g. Slav­nić po­šao je bio po kne­za napri­jed s bar­kom i do­šli su na mu­zi­ku ra­ni­je ne­go li ikad.

U go­spod­skom dru­štvu še­tao se knjaz i kne­gi­nja ne­ko vri­je­me, a po­sli­je odvo­jio se sam knez i s ađen­tom na­šeg kon­su­la iz Ska­dra u raz­go­vo­ru še­ta­ju­ći se ta­ko je bio za­ne­šen, da se ni­je opo­mi­njao ni na pr­vo dru­štvo, ni na svo­ju kne­gi­nju, ni na ka­sno do­ba.

Kne­gi­nja mu se dva pu­ta pri­mi­ca­la go­vo­re­ći: ’Da­no moj, mo­lim te da ide­mo do­ma.’

— 'Sad će­mo, po ure pri­je, po doc­ni­je, isto bi­va’, od­go­vo­rio bi joj. I po­šlje je u ba­štu, da se još ma­lo pro­še­ta s g. Doj­mom.

U 8 sa­ti ma­nje 10 mi­nu­ta po­pra­ćen knez od mno­go­broj­nog na­ro­da do bar­ke i ugle­dav­ši u njoj svo­ga pri­ja­te­lja g. ka­pe­ta­na Slav­ni­ća, re­če mu: ’O, a tu si! A ja te gle­dah ova­mo, ne­ću li te vi­đe­ti, da ide­mo!’ Pak za­i­šte stru­ku da mu da­du iz bar­ke i tek ogr­nut da se po­zdra­vi s gospo­dom puk­ne pu­ška kao mi­na iz­me­đu dru­ži­ne i knez po­ja­ko le­lek­ne: ’Ah, po­gi­boh!’, pak pre­vi­je gla­vu na svo­ju kne­gi­nju, ko­ja se s go­spo­đa­ma ru­ko­va­še. G. ka­pe­tan okru­žni kao izvan se­be za­ču­đen po­tr­či k nje­mu i po­vi­če: ’Aj­me, šta vam se do­go­di, kne­že?’ i knez odgovori mu: ’Mo­lim te, pri­ja­te­lju, uklo­ni se, dok ni­je­si pra­ve­dan i ti što do­bio!’

...RANjENOG kne­za no­sio je kr­ka­če je­dan Cr­no­go­rac, a dru­gi pri­dr­ža­vao mu no­gu de­snu.

Nose­ći ga pre­ko gra­da do u ku­ću g. Bje­la­di­no­vi­ća ni­je dao da ni­ko pro­go­vo­ri pu­tem, govoreći: ’Mu­či­te, me­ni ni­je ni­šta.’ Kad su ga met­nu­li na po­ste­lju, re­če do­ma­ći­nu:

’Vidiš, Stevo, ka­kvog go­sta no­ćas imaš!’ Ra­na je grd­na bi­la, po de­snoj stra­ni u dno rba­ta, i ljekari va­de­ći olo­vo na­šli su u nje­mu jed­no po­ve­li­ko zr­no ši­lja­sto i dru­gi­je pet komada. Pri naj­ve­ćim mu­ka­ma, kad su mu s dru­ge stra­ne pro­re­za­li i ra­ne či­sti­li, ovo je rekao bez ja­u­ka­nja: ’E fa­la Bo­gu me­ne su svr­ši­li, ma su i sa­mi se­be u sred gla­ve ubi­li!’... “

OVAJ iz­vje­štač da­lje na­vo­di da je knjaz Da­ni­lo, iako smrt­no ra­njen, upr­kos že­sto­kim bolo­vi­ma, pri­zvao knje­gi­nju Da­rin­ku i za­po­vi­je­dio joj da od­mah upu­ti pi­smo voj­vo­di Mir­ku na Ce­ti­nje, na­re­đu­ju­ći da svak sje­di gdje se za­te­kao, da ni on ni sin mu Ni­ko­la ni­gdje ne iz­la­ze iz dvo­ra, da do­bro ču­va­ju ba­rut i oruž­je, da ru­bom ce­tinj­skog po­lja udvo­stru­če stra­že i ni­ko­ga ne pu­ste da pro­đe u pre­sto­ni­cu dok ne iz­vi­de šta no­si i kud je na­u­mio, da ni­ko od se­na­to­ra i per­ja­ni­ka ne si­la­zi u Ko­tor…

On, ina­če, tvr­di da se u Ko­to­ru ni­ko ni­je pla­šio za knja­žev ži­vot ni­ti po­seb­no bri­nuo o nje­go­voj si­gur­no­sti. Ta at­mo­sve­ra se bi­la, po svoj pri­li­ci, pre­ni­je­la i na knja­že­vu lič­nu prat­nju jer su od de­se­tak nje­go­vih stal­nih pra­ti­la­ca te ve­če­ri uz go­spo­da­ra bi­la sa­mo dvoji­ca.

Pre­ci­zni i oči­gled­no do­bro upu­će­ni hro­ni­čar či­ji iz­vje­štaj iz Ko­to­ra pre­no­si „Srbskona­rod­ni ka­len­dar”, ne pro­pu­šta ni­jed­nu po­je­di­nost.

Smrt­no ra­nje­nog su uni­je­li u ne­ku obli­žnju ko­tor­sku ku­ću, a To­dor Kadić se iz­gle­da ni­je mno­go ni tru­dio da umak­ne iz ru­ku ko­tor­ske po­li­ci­je ni­ti mu je vi­še bi­lo do svoje gla­ve.

Već na pr­vom sa­slu­ša­nju sve je pri­znao i po­tan­ko is­pri­čao ka­ko je i za­što ubio Da­ni­la.

U NARODU je is­pre­de­na le­gen­da ka­ko je navodno   smrt­no ra­nje­ni knjaz tra­žio da mu do­ve­du To­do­ra i da mu je ovaj navodno sve rekao što je trebalo. Mićun M.Pavićević, jedan od  najplodnijih  cr­no­gor­skih pi­sa­ca iz pr­ve po­lo­vi­ne dva­de­se­tog vi­je­ka, tu le­gen­du je unio u svo­ju tre­ću knji­gu „Cr­no­gor­ci u pri­ča­ma i aneg­do­ta­ma“:

„Po­što je To­dor Ka­dić ubio knja­za Da­ni­la — pi­še Pa­vi­će­vić — ovaj je ži­vio još ne­ko­li­ko sa­ti i za­mo­lio ko­tor­sku vlast da mu do­ve­du To­do­ra iz za­tvo­ra da se sa njim ne­što razgovori. Do­ve­li su mu ga. Knjaz re­če:

— Za­što me ubi, To­do­re, i ko te na­u­či?

— Na­u­čio si me ti i ni­ko dru­gi, a ubio sam te za­to što si od­u­zeo čast mo­joj se­stri i  preudao je iza ži­va mu­ža.

— Zar se to ni­je mo­glo pla­ti­ti ni­čim do mo­jom gla­vom?

— Ni­je, jer da si imao i sto­ti­nu gla­va, ne bi mo­gao pla­ti­ti sva zla ko­ja si na prav­di Bo­ga, uči­nio Cr­no­gor­ci­ma i me­ne.

— Je li ti žao što si me ubio?

— Jest mi žao što ne mo­gah pre­tu­ći i tvo­ga bra­ta Mir­ka ko­ji je još ve­ći kr­vo­pi­ja od te­be.

— Aj­de, zbo­gom To­do­re, ne­ćeš ni ti ima­ti na ra­me­na gla­ve.

— Obraz osta­je, a gla­va mo­ja ni­je ni bi­la.“

Knjaz Da­ni­lo je uisti­nu iz­dah­nuo u ku­ći Bje­la­di­no­vi­ća u Ko­to­ru tek dva­de­set i če­ti­ri sa­ta na­kon ra­nja­va­nja, ali ne­ma ni po­me­na da je u nje­go­vim pred­smrt­nim ča­so­vi­ma zaista do­šlo do su­sre­ta i raz­go­vo­ra sa To­do­rom  Ka­di­ćem. Oči­gled­no je da je na­ro­du bio po­tre­ban ta­kav „su­sret“ ka­ko bi iz­ra­zio i svoj stav, i o dje­lu Ze­ka ma­ni­tog i o či­nu To­do­ra Ka­dića.­

OSVETA KAO PIJANSTVO

ONIM što je uradio Todor Aleksin Kadić je upisao sebe u istoriju. Osveta je kao pijanstvo, nikad je dosta  nije , a ljudi  izgleda zlo čine da im se zlom vrati. Jedan metak koji je pogodio cilj bio je jači od stotina drugih plotuna i prosuo je mnogo krvi naokolo, izazvao velike nesreće, ubio mnogo života i ostavio tragične  posljedice, koje se i danas osjećaju kao i  podjele koje su tada nastale.

SUTRA: TODOR KADIĆ - MIT I LEGENDEKRAJ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ODBIO JE NAS! IGRA ZA NJIH! Hrvate baš pogodio spisak Srbije za EURO 2024, jedan igrač im je trn u oku